Od svog lansiranja, stolica Rhomb tiho se etablirala kao suvremeni klasik dizajna – pojavljujući se u arhitektonskim projektima diljem svijeta, od butik hotela i knjižnica do domova i radnih prostora. U ovom razgovoru, dizajner Simon Morasi Piperčić osvrće se na nastanak Rhomba, suradnju s Prostorijinim razvojnim timom i dizajnerska načela koja su ovom skulpturalnoj drvenoj stolici osigurala dugotrajnu relevantnost.
Kako bi opisao duh stolice Rhomb u nekoliko riječi?
Simon: Tiha prisutnost, visoka udobnost, jasna osobnost.
Kada si razvijao Rhomb za Prostoriju, što je taj projekt značio za brend u to vrijeme i kako je suradnja s Prostorijinim timom za razvoj oblikovala konačan dizajn?
Simon: Kada me Prostorija kontaktirala s briefom za stolicu koji će odgovarati luksuznim restoranima i profinjenim stambenim prostorima, tražili su spoj udobnosti i snažnog skulpturalnog identiteta. Upravo su tada investirali u CNC stroj s osam osi za obradu drva, što je otvorilo potpuno nove dizajnerske mogućnosti. I inženjeri iz internog tima i ja učili smo u hodu sve mogućnosti te tehnologije, što je proces učinilo izuzetno dinamičnim. Rhomb je postao neka vrsta manifesta Prostorijine tehničke sposobnosti i zanatske vještine – jer postići visoku razinu udobnosti iz konstrukcije od punog drva nije mala stvar. Suradnja s R&D timom bila je intenzivna i puna entuzijazma. Bez te razine razmjene, složenost dizajna ne bi bila izvediva.
Kada se osvrneš unatrag, kako se osjećaš kada vidiš da je Rhomb postao bezvremeni favorit među arhitektima i dizajnerima?
Simon: Ponosan sam, naravno – posebno kad čujem od arhitekata i agenata da Rhomb smatraju jednim od najudobnijih drvenih stolica na tržištu. Zadovoljstvo je vidjeti ga u arhitektonskim projektima, gdje mu prisutnost djeluje prirodno i istodobno pažljivo odabrano.
Koji element dizajna Rhomba mu omogućuje da se toliko lako uklapa u različite interijere i odolijeva vremenu?
Simon: Mislim da je to spoj trajne udobnosti, osjećaja čvrstoće i jasnog, ali nenametljivog karaktera. Možete sjediti u njemu satima, a da i dalje djeluje podržavajuće i poznato. Njegova skulpturalna forma suptilno hvata svjetlost, što mu omogućuje da se lako uklopi u različite interijere, a da pritom zadrži svoju prepoznatljivost.
U čemu leži tajna dugotrajnog uspjeha i svestranosti stolice Rhomb?
Simon: Ima jasnu formu, ali ne pokušava dominirati prostorom. Udobna je, robustna i lako se uklapa u razne ambijente. Tu je i široka paleta završnih obrada – od prirodnog ili lakiranog drva do živih boja – kao i dvije opcije tapeciranog sjedišta s velikim izborom tkanina.
Kako se, po tvojem mišljenju, tijekom godina mijenjao način na koji ljudi koriste i doživljavaju Rhomb?
Simon: Ljudi i dalje cijene iste ključne kvalitete: udobnost, izdržljivost i prepoznatljivu formu. To se nije promijenilo. No primjećujem da se stolica danas koristi u širem rasponu prostora nego što smo prvotno zamišljali – uključujući butik hotele, knjižnice i privatne prostore. Takva prilagodljivost pokazuje da je dizajn otvoren različitim interpretacijama i kontekstima.
Koje osobine Rhomba arhitekti najviše cijene?
Simon: Mislim da cijene jasnoću konstrukcije i to što njegova forma izravno odražava funkciju. Ima snažnu, prepoznatljivu geometriju – poznatu, a ipak posebnu. Ta kombinacija udobnosti, identiteta i ravnoteže čini ga lako primjenjivim u raznim interijerima.
Postoji li neki projekt u kojem ste vidjeli Rhomb, a koji vas je posebno ponosio ili iznenadio?
Simon: Posebno mi je drago bilo vidjeti ga u projektima poput Casa di Campo (Neil Architecture), The Courtyard House (Page Stewart), The Walnut House (Adam Kane) i čak u sjedištu Starbucksa u Londonu.
Što vas je Rhomb naučio o dizajnu koji traje i ostaje relevantan?
Simon: Rhomb me naučio da dizajnerski objekti opstaju kada su dobro izrađeni, udobni i lako razumljivi. Dizajnirati nešto tiho, ali samouvjereno – često je recept za najduži život jednog proizvoda.